Zašto je važno iznijeti sram i raditi na njemu?

Htio bih s vama podijeliti svoje iskustvo s jedne izvrsne i vrlo važne radionice koju sam nedavno pohađao, pod nazivom Rad sa sramom. Što je zapravo sram? Ovaj citat ću podijeliti s radionice jer je u meni snažno rezonirao. Kako za Brené Brown, tako i za mene vrijedi njezina rečenica:

“Shame is a painful feeling or experience of believing that we are flawed and therefore unworthy of love and belonging.”

Svaki put kad pročitam ovu rečenicu, naježim se. Bilo mi je važno podijeliti je s vama. Svi smo u nekom trenutku života osjetili sram, a ovim kratkim člankom želim vam skrenuti pozornost na to koliko je važno da s njime radimo. Krenimo kratko rasčlaniti sami pojam srama.

Sram možemo podijeliti u dvije skupine: akutni (trenutni) i kronični (internalizirani) sram. Razlike su u trajanju: akutni je uglavnom kratkotrajan, dok kronični može potrajati i cijeli život. U sadržaju: kod akutnog srama se radi o pogrešci u ponašanju, dok je kod kroničnog srama riječ o pogrešci u vjerovanju ili identitetu: “ja sam pogrešan”. U načinu regulacije: akutni sram lakše reguliramo i prevladavamo, ponekad i sami, dok kronični sram može zahtijevati dublji rad na sebi kako bi ga prevladali. U manifestaciji: kod akutnog srama se povlačimo i osjećamo nelagodu, dok kod kroničnog srama, osim povlačenja i nalogode možemo razviti samokritičnost, izolaciju pa i perfekcionizam.

Možemo zaključiti da akutni sram nastaje brzo, uglavnom u socijalnim situacijama u kojima smo izloženi, posramljeni ili smo nešto pogriješili. Kronični sram, međutim, može nastati u djetinjstvu ili kroz ponavljajuća iskustva, te ne mora biti vezan uz jednu situaciju. S vremenom razvijamo uvjerenje da sa mnom “nešto nije u redu”. Ponekad se ni ne sjećamo konkretnih situacija koje su dovele do srama, već samo osjećamo trajnu nelagodu i sram pred samima sobom.

Zašto je onda važno iznijeti sram i raditi na njemu?

Sram je jedno od najintenzivnijih i najtjeskobnijih emocionalnih iskustava koje čovjek može doživjeti. Za razliku od krivnje koja se odnosi na naše ponašanje: “učinio/la sam nešto loše”, sram, kako smo rekli, usmjeren je prema našoj unutarnjoj slici o sebi: “ja sam loš, nedostatan, pogrešan”. Upravo zato sram može duboko poremetiti naš osjećaj identiteta, vrijednosti i pripadanja.

U neurobiološkom kontekstu, sram aktivira amigdalu i druge centre limbičkog sustava povezane s prijetnjom, što izaziva domino efekt stresnih reakcija, aktivaciju simpatičkog živčanog sustava (reakcije borbe ili bijega), otpuštanje kortizola i adrenalina, ubrzan rad srca, plitko disanje te često osjećaj zamrzavanja ili povlačenja. Kronična prisutnost takvog stanja dovodi do trajne disregulacije autonomnog živčanog sustava, što može pridonijeti razvoju anksioznih poremećaja, depresije pa čak i somatskih simptoma.

Ako pogledamo psihološki aspekt, sram rijetko ostaje “samo” emocionalna reakcija. Kod mnogih ljudi prerasta u oblik identiteta, temeljno uvjerenje da nismo vrijedni ljubavi, poštovanja ni pripadanja, kako kaže Brown. To može voditi perfekcionizmu kao obrambenom mehanizmu, teškoćama s primanjem komplimenata ili pomoći, tendenciji da uvijek budemo od koristi drugima, izbjegavanju bliskosti (jer bi bliskost mogla otkriti ono što smatramo sramotnim) ili čak disocijaciji tj. odvajanju od vlastitih emocija i tijela. U tom smislu, sram ne samo da boli, nego nas i udaljava od sebe i od drugih.

U integrativnom geštalt terapijskom pristupu (IGT) sram promatramo kao prekid autentičnog kontakta sa sobom, tijelom i drugima. On je obrambeni mehanizam koji pokušava zaštititi osobu od ponovne ranjivosti i povrede, često iz razdoblja kada nije bilo dovoljno podrške ili prihvaćanja. No ono što je tada služilo kao zaštita, danas postaje prepreka. Sram koji ostaje neizražen blokira spontane impulse, kreativnost i emocije.

Sram raste u tišini i izolaciji. Brené Brown, koja je provela više od desetljeća istražujući sram, kaže:

“Ako o sramu ne govorimo, on nas izjeda iznutra. No kad ga podijelimo s nekim tko zaslužuje čuti našu priču, on počinje gubiti moć.”

Rad na sramu nije brz proces, ali je jedan od najdubljih i najtransformativnijih. On nas vraća nama samima. Kada naučimo stajati pred drugom osobom ali i pred sobom, bez potrebe da skrivamo “nepoželjne” dijelove, tada se ne samo iscjeljujemo, već gradimo autentičniji, slobodniji i prisniji život.