Samoregulacija emocija kod adolescenata
Dugo sam smišljao kako da nazovem ovaj kratki tekst jer mi je bilo jako teško dočarati važnost razumijevanja teme, a ujedno i empatije koju imam prema adolescentima koji se susreću s poteškoćama u samoregulaciji emocija.
Svi mi smo čuli, susreli se ili vidjeli adolescente koji teško ili nikako reguliraju svoje emocije. „Kako se to ponašaš, sto puta sam ti rekao/rekla da se ne dereš na druge.“ „Ako ti profesor nešto kaže, nemaš ti se što ljutiti na to, izvoli napraviti kako ti je rečeno.“ „Ideš mi na živce svojim ponašanjem.“
Zbilja nema potrebe da se krivite ako ste se prepoznali u ovim situacijama. Adolescencija je izazovno, ponekad i teško razdoblje i za roditelje i za same adolescente. No tu možemo malo stati i pitati se zašto se to događa. Kako to da moje dijete tako plane?
Postoji više razloga, a možda još preciznije više isprepletenih psiholoških i bioloških procesa koje adolescenti prolaze. Možda ćemo ove procese sada prikazati malo odvojeno radi teksta, ali ti procesi u stvarnosti djeluju zajedno.
Razvijanje mozga kod adolescenata nije ujednačeno. Određeni dijelovi mozga koji su odgovorni za emocionalni sustav, kao što su amigdala, hipokampus i nucleus accumbens, sazrijevaju ranije, dok sustavi koji kontroliraju emocije, gdje je glavni prefrontalni korteks koji je odgovoran za racionalno razmišljanje, sazrijevaju kasnije. Još k tome događaju se i hormonalne promjene i intenzivno se povećava rast testosterona, estrogena, kortizola i hormona rasta koji utječu na emocionalnu pobuđenost, sklonost brzim reakcijama, povećanu osjetljivost na socijalne situacije (posebno odbacivanje) i općenito na promjenjivost raspoloženja. Dopamin, primjerice, također značajno raste pa su djeca sklonija rizičnim ponašanjima, traženju uzbuđenja i razmišljanju kratkoročno. Spomenuli smo kortizol koji isto ima pojačani odgovor, što znači da djeca reagiraju na stres brže i snažnije.
Veliki utjecaj isto tako imaju i psihološki razlozi. Adolescent gradi svoj identitet i doživljava emocije usmjerene na sebe puno jače nego odrasle osobe čiji je kapacitet za distanciranje i metakogniciju puno veći. Mi si možemo reći „ovo nije kraj svijeta“, a adolescentima se nekada može činiti da zbilja jest kraj svijeta. Greške, kritike ili neuspjeh su direktan udarac na adolescenta koji se pokušava formirati, i zbog nestabilnog osjećaja sebe emocije lako izmaknu kontroli. Snažno reagiraju na odbacivanje, skloni su preuveličavanju, uspoređivanju i osjećaju veliki socijalni pritisak. Neki se od adolescenata prvi put susreću s tako velikim pritiscima i raznim emocijama koje ih „napadaju“, pa iz toga jasno vidimo da nije niti bilo mogućnosti da se stvore obrane.
Iz ovoga možemo zaključiti da adolescenti općenito najteže reguliraju emocije koje su intenzivne, brze i koje zahvaćaju osjećaj sigurnosti, identiteta ili pripadanja. Najčešće su to frustracija, ljutnja, strah, tuga, osjećaj nepravde i sram.
Tu se sada možemo vratiti na prve rečenice, kada smo izgubili živce ili nismo mogli ni mi više kontrolirati emocije, i vidjeti što možemo mi kao roditelji pokazati primjerom.
Kod adolescenata ponekad ključ može biti u razumijevanju njih samih, makar ni oni još ne razumiju sebe. Probajte ih voditi, a ne kontrolirati. Znamo da im je frontalni korteks u razvoju, ali isto tako znamo da oni žele autonomiju i poštovanje. To možemo postići kroz validaciju emocija, na primjer: „Vidim da ti je teško, to zbilja može boljeti.“ ili „Razumijem zašto se tako osjećaš.“
Ono što tu ne treba raditi jest previše štititi, na primjer odmah zvati razrednicu ili trenera radi nekog događaja, prikazivati sve druge kao krivce a adolescenta kao žrtvu, ili odmah ići rješavati neki problem radi neugode kao što je otkazivanje ispita ili nekih obaveza. Ako ne pustimo da se nauče sami riješiti problem, uvijek će očekivati od drugih da rješavaju sve za njih, zato ih poslušajte, ali postavite i granice. Granice koje postavljate možete i objasniti, bitno je da ih se držite i da ste dosljedni, no nema štete ako objasnite dapače, tretirate adolescenta s poštovanjem, a ne ignorirate ga.
U trenutku kada adolescent doživi intenzivnu emociju nemojte govoriti: „Smiri se.“ „Urazumi se.“ Adolescentu treba prostor, tišina, čak i fizička udaljenost. Porazgovarat ćete kasnije, ne u trenutku krize.
Jedan od najjačih alata koji se grade jest povjerenje i autonomija. Osjećaj da roditelj vjeruje u njih. Pitajte ih, nemojte naređivati; ponudite im, ne tjerajte ih; pregovarajte, a ne diktirajte. Ako adolescent osjeti prisilu ili gubitak kontrole, amigdala još jače počne raditi, vraća se u impulzivan mod odgovaranja. Sa psihološke strane počinje borba, suprotstavljanje, povlačenje ili erupcija. Erikson kaže da je glavni zadatak adolescencije identitet i autonomija.
A što oni sami mogu ako se nađu u situaciji u kojoj je potrebno brzo reagirati?
Pošto odgovor na ovo pitanje iziskuje situaciju, pokušat ću dati par smjernica koje se daju prilagoditi ovisno o kontekstu. Podučite ih da i jedna ili dvije sekunde čine veliku razliku kada osvijeste da su krenuli u reakciju. Nakon toga udah i izdah da umire onaj prvi adrenalin. Tjelesna kontrola kao drugo – stisnuti tijelo i opustiti se ili jako napeti ruke i opustiti ih. Treći način je prebacivanje fokusa – pogled kratko na stranu da se umanji konfliktna situacija. Četvrto može biti verbalno: „Pusti me sekundu da se umirim.“
U primjeru to može izgledati ovako: Otac primjećuje da sin dolazi doma 40 minuta nakon dogovorenog vremena. „Rekli smo deset puta da moraš biti doma do deset sati! Zašto je tako teško poštovati dogovor?! Uvijek isto s tobom!“
Sin u sebi primjećuje da postaje ljut. Zna da je kasnio tramvaj, ali tata to ne shvaća. Koja nepravda, sad sam ja odgovoran za raspored tramvaja.
Udah i izdah dvije sekunde. Ako je i dalje napet, namjesti si ramena ili se jako stisne i opusti. Pogleda u pod na trenutak i kaže: „Ajde me pusti kratko pa ću ti ispričati zakaj kasnim.“
Kada dovoljno puta objasnite situaciju, nakon toga će se dogoditi da će sin moći pomisliti: „Ovo nije napad na mene, ljut je jer se brinuo.“
Možda nećemo uvijek reagirati savršeno, ponekad ćemo i pogriješiti, no važno je da ostanemo prisutni. Adolescenti najbolje uče iz odnosa koji im pružaju poštovanje, granice i povjerenje. Upravo takav odnos im daje snagu da razviju vlastitu samoregulaciju i postanu mladi ljudi koji znaju tko su i kako se nositi s onim što osjećaju.
