Pritisak na mladu generaciju

U razgovorima među stručnjacima za mentalno zdravlje, ali i među roditeljima, sve se češće čuje rečenica: “Sve imaju, a konstantno su nezadovoljni“.  I u toj rečenici, osobito kad govorimo o adolescentima, nalazi se srž jedne tihe i ozbiljne krize.

Mentalno zdravlje tinejdžera pogoršava se u gotovo svim zapadnim društvima i to više nije samo naš dojam, već znanstveno potvrđena činjenica. Longitudinalna istraživanja pokazuju dramatičan porast depresivnih i anksioznih simptoma kod mladih, osobito nakon 2011. godine, paralelno s porastom korištenja pametnih telefona i društvenih mreža (Twenge et al., 2019).

U samo deset godina, udio mladih koji prijavljuju simptome anksioznosti, depresije, nesanice, gubitka smisla i emocionalne iscrpljenosti porastao je zabrinjavajuće. Prema National Survey on Drug Use and Health (SAMHSA, 2020), dijagnosticirana depresija kod adolescenata u SAD-u porasla je za više od 60 % između 2009. i 2019. godine. U Velikoj Britaniji, više od 25 % mladih u dobi od 16 do 24 godine ispunjava kriterije za barem jedan mentalni poremećaj, što je značajan porast u odnosu na prethodna mjerenja (NHS Digital, 2022).

Hrvatska bilježi nešto slično, prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ, 2023), sve je više mladih koji traže pomoć zbog anksioznosti, depresije i emocionalnih poteškoća, dok obrazovne ustanove i savjetovališta prijavljuju nedostatne kapacitete za pružanje stručne pomoći.

Bitno je razumjeti da se ne radi se više o izoliranim slučajevima, radi se o generaciji.

U razdoblju koje bi trebalo biti prostor otkrivanja sebe, vlastitih snaga i granica, sve se češće pojavljuje nešto drugo. Neki unutarnji nemir koji nije lako imenovati. Tinejdžeri danas sve češće opisuju iskustva tjeskobe, osjećaja praznine, pritiska da budu “izvrsni” i straha da ne ispune očekivanja (iako ta očekivanja često nisu jasno izrečena). Umjesto sigurnosti mladi se susreću s nesigurnosti, umjesto identiteta nastaje sumnja, umjesto povezanosti osjećaj samoće, čak i kada nisu sami.

Adolescencija je razdoblje u kojem se mozak, tijelo i identitet razvijaju brže nego u bilo kojem drugom životnom periodu osim ranog djetinjstva. Mozak adolescenata posebno je osjetljiv na podražaje iz društva, na uspoređivanje, na traženje pripadnosti i identiteta (Blakemore & Mills, 2014). To je razdoblje koje prirodno nosi određenu emocionalnu ranjivost, ali i izuzetnu sposobnost rasta ako je okruženje dovoljno sigurno, dovoljno fleksibilno i dovoljno podržavajuće.

No, posljednjih godina taj razvojni prostor sve se češće pretvara u prostor nesigurnosti. Umjesto da otkrivaju tko jesu, mnogi mladi pokušavaju biti ono što misle da trebaju biti i to pod sve većim pritiskom. U svijetu koji stalno šalje poruke o tome kakav trebaš biti, što moraš postići i kako trebaš izgledati, adolescencija više nije prostor istraživanja, već često prostor procjenjivanja i uspoređivanja.

Zato se ne treba čuditi da upravo u toj dobi sve češće gledamo pojave koje ne možemo jednostavno svesti na "pubertetski bunt" ili normalne faze odrastanja. Radi se o širem fenomenu, o kulturnom i psihološkom pritisku koji mijenja način na koji mladi doživljavaju sebe i svijet.

Glavni i najčešći uzrok je prekomjerna upotreba društvenih mreža i pametnih telefona, dalje su kronični manjak sna i narušen cirkadijalni ritam, povećani akademski i društveni pritisci i osjećaj nesigurne budućnosti, a oni pogađaju posebno ranjive razvojne faze (12–25 godina).

Dosta je bitno ovdje spomenuti i obiteljsku dinamiku i emocionalnu nepovezanost, traume i zanemarivanje, genetsku predispoziciju i neurobiološke faktore, narušenu mogućnosti izražavanja emocija i nedostatak alata za samoregulaciju kao i socioekonomski status i pristup podršci. Mladi koji ne razviju sposobnost prepoznavanja i izražavanja emocija češće potiskuju svoje stanje, što može rezultirati somatskim simptomima, anksioznošću ili impulzivnošću.

Jedna od najtežih pozicija roditelja danas jest osjećaj nemoći. Vidjeti da tvoje dijete nije dobro, a ne znati što točno nije u redu i što možeš učiniti.

I to je razumljivo. Generacije se danas dosta brzo mijenjaju, ali ono što se nije promijenilo jest ono što mladima najviše treba, a to su prisutnost i emocionalna sigurnost.

Što roditelji mogu napraviti

Budite dostupni. Ne morate imati odgovore, nitko ih nema sve. Dovoljno je biti tu. Svi mi često mislimo da trebamo popraviti stvar ili motivirati dijete, ali često je ono što najviše pomaže upravo to da ih netko vidi, čuje i razumije. Mladi s barem jednom emocionalno dostupnom odraslom osobom imaju znatno manju vjerojatnost razvoja anksioznih i depresivnih simptoma (Harvard Center on the Developing Child, 2015).

Umjesto “Kako je bilo u školi?”, pitajte: “Je li ti danas nešto bilo teško?”

Ponekad samo treba reći: “Ne moraš pričati ako ne želiš. Ali ako ti bude trebalo tu sam.”

Uvedite male rituale koji vraćaju sigurnost

Rituali nisu nešto dosadno niti zastarjelo, oni su naša vrijednost koju primjerom prenosimo na dijete. Dovoljno je da su dosljedni i zajednički. Večere bez mobitela, nedjeljna kava, zajedničko kuhanje ili neke druge aktivnosti, gledanje filma bez komentara o školi. Djeca i adolescenti koji imaju predvidljive dnevne rutine pokazuju nižu razinu stresa i višu emocionalnu otpornost (Spagnola & Fiese, 2007).

Ne umanjujte, ne ignorirajte

Komentari poput “To su sve faze”, “Biti će ti bolje kad odrasteš” ili “Nemoj sad dramiti” možda dolaze iz dobre namjere, ali imaju učinak negiranja. Ono što dijete čuje je da njegov trenutni problem ili izazov nije toliko važan.

Umjesto toga probajte reći "Zvuči kao da ti je stvarno teško. Hoćeš mi ispričati što se dešava ili da smo samo skupa?"

Potražite pomoć, to nije poraz, to je snaga

Ako primjećujete da se dijete povuklo, da gubi energiju, ne spava, osjeća se bezvoljno ili sve češće spominje da ne vidi smisao, nemojte čekati da prođe samo od sebe.

U Hrvatskoj postoji sve više mjesta za psihološku podršku uključujući školske psihologe, psihoterapeute, telefone za pomoć mladima (npr. Plavi telefon), e-savjetovanja. Rana intervencija značajno smanjuje rizik od razvoja ozbiljnih psihičkih teškoća (WHO, 2021).

Što mladi mogu učiniti

Ako si mlad i prepoznaješ se u onom što smo do sada opisivali znaj da tvoj osjećaj nije slabost. To što osjećaš da ti je teško ne znači da nešto s tobom nije u redu. Zapravo, to znači da tvoj unutarnji dio, onaj koji dobro osjeća stvari, ti pokušava nešto reći. Možda je život pre brz, možda je previše svega oko tebe. Možda samo dugo nisi imao prostora za raditi nešto što bi baš tebe veselilo. Nije ključno odmah znati što je, ponekad je dovoljno dati si malo mira. Malo prostora da osjetiš što ti treba ili fali. U svijetu koji traži stalne odgovore što želiš biti, gdje ideš, što planiraš prirodno je osjetiti pritisak ili čak paniku kad ne znaš. Ali neznanje nije pogrešno, to je prostor u kojem se razvijamo i učimo.

Budi dobar prema sebi

Budi nježan prema sebi kao što bi bio prema prijatelju. Kako bi razgovarao s prijateljem koji ti kaže da se osjeća loše? Bi li mu rekao da pretjeruje, da je glup, da ništa ne vrijedi? Većinom kada stanemo i pogledamo malo realnije situaciju, ona je puno drugačija nego što je mi vidimo. Nekad ju sami baš ne možemo sagledati pa nam je potrebna podrška i vanjski pogled. Traži podršku i ako ne znaš zašto ili kako. Dovoljno je reći „Ne znam što mi je ali ne osjećam se dobro.“

Nisi dužan sve nositi sam. Iako nam se ponekad čini da nas nitko ne bi razumio, postoji netko tko može. Bio to roditelj, prijatelj, školski psiholog, psihoterapeut.

Poruka mladima

Možda nekada nemamo riječi za ono što osjećamo. Ovaj tekst nije napisan da objasni tko si, ni da ti kaže što točno trebaš napraviti. Nije tu da ti dokaže da je problem stvaran jer ti to već znaš. Napisan je da znaš da nisi sam. Da nisi “preosjetljiv”, “lijen”, “neodlučan” ili neki drugi epitet. Da postoji razlog za ono što te boli, i da ta bol nije sramota, nego signal. Napisan je da znaš da postoji prostor u kojem smiješ reći: Ne znam. Teško mi je. Trebam nekoga.

Jer ako postoji ijedan pravi odgovor na sve ove brojke, statistike i znanstvene termine onda je to da mladi ljudi ne ostaju sami sa sobom u svijetu koji ih često ne zna pitati kako su, nego samo očekuje da budu dobro.

A ako kao odrasli želimo nešto učiniti, možemo početi upravo tu. Ne velikim rješenjima, nego jednom a to je biti tu za njih.