Kako razviti empatiju prema sebi
Jedno jutro, listajući Instagram, naišao sam na video jedne osobe koji prikazuje majku kako pita: „Kako da zaštitim dijete od interneta?“ Druga osoba joj govori: „Sagradite samopoštovanje djetetu.“ I to me podsjetilo na rečenice koje ponekad čujemo, a ne znamo točno što bismo s njima. Volite sebe je jedan primjer, budite empatični prema sebi. Zvuči baš lagano, zar ne? Pa ne baš. Nekada čujemo neke rečenice koje bismo voljeli primijeniti na sebe, ali jednostavno ne znamo ni kako, ni zašto. Neki ljudi bolje funkcioniraju kada znaju zašto rade određene radnje.
Ovaj petak volio bih pisati o empatiji usmjerenoj na samoga sebe.
Empatija je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i dijeljenja osjećaja druge osobe, uz mogućnost zadržavanja svijesti o vlastitoj odvojenosti. Kada govorimo o empatiji prema sebi, govorimo o sposobnosti osjećanja emocija prema samom sebi, osjećaja brige, suosjećanja kada pogriješimo, zauzimanja za sebe, zauzimanja razumijevajućeg i neosuđujućeg stava prema sebi, bez obzira na to koliko imamo mana ili neuspjeha u životu.
Kada bismo sada zastali na sekundu i zamislili situaciju da ste upravo napravili neku pogrešku na sastanku ili sa djetetom, pogrešku koja je značajna, biste li iskreno mogli reći da imate neosuđujući stav i suosjećanje prema samom sebi?
Svi smo čuli rečenicu: „Ponašaj se prema sebi kao da se ponašaš prema najboljem prijatelju.“ Biste li te stvari koje ste sebi izrekli, izrekli svojem najboljem prijatelju? Kako to da njima možemo reći, a sebi ne?
Postoji par razloga: socijalno je neprihvatljivo, odgoj igra ulogu – mnogi smo kroz odgoj slušali rečenice poput „budi jak“, „nemoj se stalno žaliti“, „drugima je gore nego tebi“. Povrh toga, naš mozak je biološki sklon kritiziranju samog sebe. Neugoda ili kritika je dio koji se povezuje s preživljavanjem, specifično učenjem iz svojih grešaka.
Volio bih tu još spomenuti da samosažaljenje nije empatija prema samom sebi. Samosažaljenje je usmjereno na vlastitu patnju, a ne na prihvaćanje da smo pogriješili i da je sada tako kako je. Empatija je toplina, razumijevanje i neosuđivanje.
Razvijanje empatije kod sebe ili kod svoje djece, na primjer, pomaže nam u smanjenju psihičkih poteškoća jer jačamo emocionalnu otpornost, a povezano je i s većom motiviranošću. Suprotno uvriježenom mišljenju, ne vodi lijenosti, već potiče intrinzičnu motivaciju. Osim toga, osobe koje imaju razvijenu empatiju prema sebi manje su sklone tražiti potvrdu izvana i imaju stabilniji osjećaj vlastite vrijednosti. To pridonosi zdravijim, autentičnijim odnosima s drugima.
Sad dolazimo do praktične točke – što možemo za sebe napraviti? Kako možemo biti bolji prema sebi?
Prvi korak većine promjena je osviještenost da neku radnju radimo i želja za promjenom. Kada se „uhvatimo“ da smo prema sebi previše kritični, osuđujući, čak i prosti zaustavimo se i možemo primijeniti tehniku koju sam spomenuo na početku:
„Zar bih svom najboljem prijatelju rekao isto?“
Ponovite sebi te iste riječi koje biste rekli svom prijatelju. Stanite pred ogledalo i recite si riječi podrške. Vi zaslužujete iste te riječi.
Za osobe koje vole pisati, vođenje dnevnika ili pisanje pisama samom sebi može biti vrlo učinkovito. Zapišite što vam se desilo i kako ste reagirali. Ako ste reagirali automatski nema veze, dobro je, dozvolite si to i napišite kraj toga kako biste voljeli da ste reagirali. U redu je pogriješiti, ne postoji osoba na planeti koja nikada ne griješi.
Dobra stvar koju možete ili si izreći ili zapisati još je da si priznate da vas je situacija zaboljela. To je potpuno normalno. Napišite si poruku podrške i, najbitnije, zapamtite da niste sami u tome.
Mindfulness je isto tako jedna dobra opcija. Kroz meditaciju ili samo provođenje vremena sa sobom, možete si reći ali i izmijeniti par rečenica.
Umjesto rečenice „Ne bih se trebao/trebala ovako osjećati“, pokušajte reći:
„Ovo je sada zbilja teško. Osjećam se baš loše.“
Možete raditi i na osvještavanju da niste sami, istom izmjenom:
Umjesto „Baš sam nesposoban/na“, recite si: „Svi ljudi griješe. Nisam sam/a u tome.“
Dobronamjernost prema sebi također trebamo vježbati – samokritika nam samo povećava stres i ne umiruje nas.
Probajte si reći: „Teško ti je i to je u redu. Tu sam za sebe. Proći će.“
Za kraj želim vam reći da empatija nije slabost. Empatija nije lijenost. Empatija je hrabrost jer se odlučujemo stati na stranu samoga sebe u najtežim trenucima. U svijetu gdje smo nekad odgajani na strog način, kako očekujemo da ćemo se ponašati prema sebi? Prava snaga je u nama samima. Mi smo ti koji ćemo, unatoč odgoju, društvu, strogoći dati sebi nježnost i ljubav. Ne moramo uvijek biti jaki i nismo sami. Nerealno je i nepotrebno očekivati da nikada nećemo pogriješiti. Usprkos svemu tome budite tu za sebe, svog jako dobrog prijatelja!
